Ona, djevojka u crnom, koja je umjesto političke odabrala spisateljsku karijeru; on, imućni muškarac naviknut samouvjereno koračati koridorima moći, na ti s političkom elitom, štoviše, njezin je dio. Susret bivših kolega sa studija nakon tridesetak godina i prilika za, često ironičnu, (auto)refleksiju – gdje smo i kako smo, i kao pojedinci i kao društvo. Večernja šetnja hladnim pariškim ulicama, razgovor u mondenim barovima o političkoj, medijskoj i kulturnoj “kremi”, uz diskretno propitivanje mogućnosti za romansu. Pisan suverenim, rafiniranim, bravuroznim stilom, ovaj roman Cécile Guilbert pruža nam ciničan, nesentimentalan, hladno realističan uvid u visoko pariško društvo, ali i sliku suvremene Francuske, države razdirane brojnim društvenim problemima. Unatoč tome, zaključak je – možda također ironičan? – da treba ponovo početi vjerovati, i u Francuze, i u snove. Cécile Guilbert (1963.)
Kao novo
