Rimska književnost Vladimira Vratovića pregledno je, cjelovito, sažeto i jezgrovito djelo. Autor daje pregled rimske književnosti od prvih pisanih spomenika rimskih do Boetija, rimskog pisca i filozofa koji je živio na prijelazu iz petoga u šesto stoljeće.
Prije samoga izlaganja povijesti književnosti autor čitatelja upućuje o Latinima, latinskom jeziku, Rimu i Rimljanima pokazujući razliku u pojmovima. Tako kad govorimo o rimskoj književnosti, govorimo o književnosti na latinskom jeziku u vrijeme rimske države (kraljevstvo, republika, carstvo) do propasti Zapadnoga rimskog carstva (od 753. pr. Kr. do 476. po Kr.), odnosno kojih pedeset godina kasnije kad umire posljednji ugledni rimski pisac Boetije (524. g.).
To vrijeme pismenosti i književnosti na latinskom jeziku tradicionalno se dijeli na pet doba (razdoblja): uvodno doba do 240. pr. Kr., arhajsko doba od 240. do 80. pr. Kr., zlatno doba ili zlatni vijek od 80. pr. Kr. do 14. po Kr., koje se pak dijeli na: a) Ciceronovo doba (80. do 30. pr. Kr.) i b) Augustovo doba (30. pr. Kr. do 14. po Kr.), srebrno doba od 14. do 117. i doba ili stoljeća propadanja od 117. do 476. (524.) godine.
Podijelivši tako razradu građe, autor temeljito obrađuje književne vrste, smjerove, teme i autore. Pokazuje da u rimsku književnost treba bez ustezanja uvrstiti i autore kršćanskoga svjetonazora, iako se tematika i interesi tih autora više ne oslanjaju na grčku i rimsku mitologiju, već na biblijsku poruku. Vratović kaže na početku cjeline koja obrađuje treće stoljeće i susljedna ovo: „Iz više je opravdanih razloga potpuno jasno … da je kršćanska književnost latinskoga izraza pravi i neodjeljivi dio rimske književnosti.” (str. 183.) Tako ćemo u ovome pregledu rimske književnosti upoznati klasike: Cicerona, Cezara, Katula, Lukrecija, Vergilija, Horacija, Ovidija, Svetonija, Tacita, ali i kršćanske klasike (patres) latinskoga izraza: Ciprijana, Ambrozija, Augustina, Jeronima, Prudencija, itd.
Vrlo dobro
