Od sredine 18. do sredine 19. stoljeća Europa doživljava uzbudljiv niz promjena koje trasiraju put novoj fazi u dugotrajnoj dijalektici između kulture razuma i kulture osjećaja. Nakon što je kartezijanski racionalizam i francuski klasicizam izgurao sa scene barok, prethodnu dominantno osjećajnu dionicu, rađa se romantizam koji ponovno u srž interesa stavlja "apsolutnu nutarnjost", genijalnost, originalnost i osobno izražavanje. Po svojoj prirodi romantizam nije podložan preciznom označivanju, tumačenju i analizi, te je stoga definiranje fenomena romantičnog u brojnim i različitim domenama duhovnoga stvaranja - književnosti, likovnim umjetnostima, a posebice glazbi, izuzetno delikatan zadatak. Bit romantizma kako ga opisuje autor upravo je ono iz čega proizlaze "gotovo sva temeljna načela kulture suvremenog svijeta", gdje umjetnost poprima svoje suvremeno značenje, kao temelj kulture vremena u kojemu živimo, jer se odjeci "romantične revolucije" osjećaju još i danas.
Vrlo dobro
