Prošlo je više od dvadeset godina otkako je objavljena knjiga "Smrtni grijesi feminizma", knjiga eseja, novinskih članaka i kolumni, kojom je Slavenka Drakulić započela "ukoričavanje" tekstova objavljivanih u novinama i časopisima. Gledajući unazad, u nizu u kojem se – do ove godine – poredalo pet knjiga slične vrste (a šesta je, znamo, u radu) – ne možemo se ne zapitati što bismo mogli označiti kao zajednički nazivnik tih eseja i stotina članaka razasutih po tiskovinama u najrazličitijim zemljama svijeta, od Hrvatske do Japana, od Italije do Švedske.
U tematskom smislu kao da je nemoguće pronaći jednostavno određenje, jednoznačan pojam, osim ako se ne odlučimo za onaj najširih granica: svakodnevica, suvremeni svakodnevni život. Gotovo da nema događaja, neke stvari, naizgled nevažne sitnice, slučajnosti iz naših dnevnih života, koja ne bi mogla postati povodom za pisanje, motivom, otponcem za razmišljanje o onome kako živimo i što nam se u životu zapravo zbiva. U smislu formalnih osobina, u većini se tih tekstova gubi granica između eseja i priča, jer se u njima istodobno i pripovijeda i opisuje i reflektira. Izniman smisao za detalje, za prepoznavanje na prvi pogled beznačajnih pojedinosti, osnovno je obilježje pripovjednoga stila Slavenke Drakulić u kratkoj formi, kojom je osvojila najširu svjetsku publiku, objavljujući u najuglednijim novinama poput "Frankfurter Allgemeine Zeitung" ili "New York Literary Supplement".
Andrea Zlatar U knjigu su uvrštena djela "Smrtni grijesi feminizma", "Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali", "Balkan express", "Cafe Europa" i "Oni ne bi ni mrava zgazili".
Vrlo dobro
