„Na mojoj kući su dvoja vrata: velika i mala, dvorišna. Na mala vrata ulaze psi, mačke i poznanici, sitni živalj, sve što lunja dvorištem. Nisu podmazana; škripa me budi iz popodnevnih sanja, uzimam toplu dršku noža i nervozan, uplašen, drhtav od hladnoće, otvaram sobna vrata. Nikoga nema: možda je bio vetar. Potom se vraćam u krevet, znajući da sam sasvim razbuđen, te se, sav u znoju, dugo okrećem pod teškim jorganom. Šta bi, uostalom, psi, mačke ili moji prijatelji i radili u ovo doba dana u mom dvorištu. Poštar ne dolazi, susede ne poznajem (imam li ih?), odnosi s organima vlasti su u najboljem redu, ne dolaze. Onda primetim da je nož ostao na nahtkasni i vraćam ga pod jastuk. Telegram ću, valjda, dobiti. Mora mi biti javljeno. Slušaj, reče uljez, trudiću se da budem korektan. To očekujem i od tebe. Setim se: padala je kiša, uzeo sam kišobran, zaključao vrata (naravno, glavna), našao se na ulici. Otvorim kišobran, iskočim dva tri koraka, naleti vetar i – odletim. Leteo sam, tako, leteo, i mislio na pse lutalice. Zadržao sam prisustvo duha: pritiskivao sam dugme i oštrica noža je iskakala. Nisam se usuđivao da činim isto s dugmetom kišobrana: bio sam visoko. Bili smo u formi, ja, nož i kišobran.“
Za čitatelje koji su propustili detaljno pratiti zbivanja u crnogorskoj književnosti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, Miodrag Vuković mogao bi se pokazati njezinom najbolje čuvanom tajnom. Ovaj pisac i novinar svojim je apartnim, originalnim i stilski virtuoznim kratkim pričama od kraja sedamdesetih do svoje smrti 2013. godine utirao sasvim nove prozne smjerove, izravno utječući i na danas mnogo prepoznatljivija književna imena, poput bliskog mu prijatelja Svetislava Basare.
Vrlo dobro
