Samoća može biti oštra poput komadića stakla kojima si Mattia reže dlanove, pretvarajući ih u labirint ožiljaka i boli. Može biti bremenita poput uspomene na nesreću zbog koje će Alice cijeli život šepati na jednu nogu. Alice i Mattia nikada neće izaći iz sjene svoje marginalnosti. Slični su, ali njihove sličnosti mogu se samo dotaknuti.
Poput primarnih brojeva, djeljivi su sami sa sobom ili s jedan. Primarni blizanci, uvijek blizu, neumitno razdvojeni. Bića koja ne poznaju spajanje s drugima, uvijek po strani. Zauvijek su obilježeni epizodama iz djetinjstva, djetinjim izborima čije su im posljedice odredile život: strahom od skijanja koji će Alice navesti na koban pad i Mattijinim nerazumijevanjem retardirane sestre blizanke koju je ostavio u parku kako bi mogao sam otići na rođendansku proslavu kolege iz razreda.
Godinama kasnije, Alice i Mattia susrest će se u istoj školi. Predodređeni da se susretnu ali bez prave prilike da se doista sjedine.
Vrlo dobro
