“Sanatorij pod klepsidrom” druga je zbirka pripovjedaka poljskog pisca Brune Schulza, objavljena 1937. godine, dakle tri godine nakon velikog uspjeha njegovih “Dućana cimetne boje”, koji se i danas smatraju jednim od najznačajnijih djela europske proze 20. stoljeća. Zbirka je sastavljena od 13 pripovjedaka od kojih je većina, kako se pretpostavlja, nastala dvadesetih godina ali su objavljene u zajedničkoj zbirci koja je nastala najvjerojatnije kao zamjena za nedovršeni (i izgubljeni roman) Mesija. “Sanatorij pod klepsidrom” bitno proširuje dimenzije šulcovskog svijeta, obogaćuje ga pojmom Knjige (koji u sebi nosi mitske i mitopoetičke matrice), proširuje drugim dimenzijama fabularne linije, unosi u nju vrlo važnu “ajnštajnovsku”, fantastičnu dimenziju vremena te najbolje daje naslutiti u kojem je smjeru pisac namjeravao razvijati svoj književni diskurs. Zbirka nosi sve značajke obično-neobičnog, blago grotesknog svijeta Schulzove proze na razmeđi sacruma i profanuma, mitskog i svakodnevnog te je važno djelo u kanonu europske književnosti 20. stoljeća - stoljeća koje je tako snažno ispreplelo mitologiju privatnog i javnog. Bruno Schulz (1892-1942), poljski pisac židovskog podrijetla i profesor crtanja, sin skromnih trgovaca, skončao je svoje dane tako što ga je jedan nacist ustrijelio na ulici. Uspjeh njegova književnog opusa znatno je utjecao na mnogobrojne svjetske pisce (spomenimo samo Danila Kiša), kao i na generaciju hrvatskih “borhesovaca”.
Vrlo dobro
