Kriminalci, emigranti, špijuni, državni odvjetnici, ratni zločinci, povratnici, političari i slonovi, svi su oni u romanu Sanjao sam slonove Ivica Đikića sastavni dio panoptikuma (muzej voštanih figura, prema B. Klaiću) koji traje kroz nanose vremena i prostora – od sedamdesetih od kraja devedesetih prošloga stoljeća i od Frankfurta do Zagreba. Drugi roman Ivice Đikića (1977.) Sanjao sam slonove pripovijest je o patološkoj isprepletenosti svijeta tajnih službi i politike s nestalnom privlačnošću organiziranog kriminala, tipičnog patološkog društvenog fenomena. Konstatirajući zlokobnu međuovisnost različitih društvenih slojeva Đikić ispisuje veliku literarnu društvenu studiju o traumatičnim hrvatskim vremenima i karakterima, i takav roman danas naprosto mora biti kriminalistički. Umjesto eventualne romantizacije jednog vremena, Đikić pripovijeda o pomutnji, strahu i kaosu u kojima sudbine protagonista neizbježno tonu u tragiku, i istovremeno dubinski sondira motivaciju likova, dopuštajući im i strast i opijenost uspjehom, slavom, ratnim pobjedama i zločinima. Špijuni, odvjetnici, emigranti, kriminalci i udbaši su u romanu Sanjao sam slonove demonski povezani u neuhvatljivoj spirali velikog tragičnog Događaja.
Vrlo dobro
