Priča skreće prema onom Sarajevu koje autor pamti iz svoje mladosti. Ono Sarajevo kakvo nikada više neće biti – pastoralno, zimsko Sarajevo sa uskim sokacima i zadivljujućom zimskom tišinom… To je bilo Sarajevo ‘Bijelog dugmeta’, Kusturice, Brege… Ali i Sarajevo djevojaka koje su nosile minđuše “korpe” i prstenje “čunak” – naslijeđe od njihovih roditelja; Sarajevo sa starim turbetima derviša “dobrih deda”. Sarajevo kao spoj jedne umilne patrijarhalne prošlosti i svojevrsne tadašnje buntovne stvarnosti.
U posljednjih nekoliko nedjelja u više navrata sam se iznova vraćao čitanju knjige „Sarajevski Armagedon“. Radi se o veoma dirljivoj priči koja vodi čitaoca kroz život autora i njegove najuže porodice, te paralelno prikazuje dešavanja u javnom životu u Bosni i Hercegovini od 70-tih godina prošlog vijeka do danas. Na taj način u knjizi postoje dvije tračnice povijesti koje se zanimljivo i ponekad dramatično prepliću.
Definitivno se može reći da slobodnom intelektualcu, piscu i književniku kao što je Latić, nije lahko ostati takvim kakav jeste u današnjoj BiH... I zato ima mnogo razloga, navedenih u njegovoj knjizi.
Ali, ipak da krenemo redom.
Pisac je objasnio veoma tačno u čemu je njegova vjera - “Jesam musliman, ali ništa manje od Tolstoja ne tragam za istinom u vjeri”. To je ono što pokazuje da je autor spojio u sebi svjetski islam i pragmatični pogled na svijet. I poslije tolikih godina, tolikih prepreka i sudara njegov pogled na svijet se nije ni trunke promijenio i on je ostao potpuno isti od vremena kada je sa svojom starom drugaricom gledao poludisidentski film “Reporter”.
Vrlo dobro
