Slično kao što se u dobroj fabuli glavnoga aktera radnje često otkriva tek na kraju, tako je i knjiga "Saturn i melankolija" bila utjecajna mnogo prije nego što se prvi puta pojavila u javnosti 1964. godine. Njezini začeci sežu u dvadesete godine 20. st, kada je u Hamburgu u Weimarskoj Njemačkoj snažno zaživio krug znanstvenika okupljenih oko knjižnice Abyja Warburga.
Deseci tisuća rijetkih srednjovjekovnih i drugih rukopisa, likovnih djela i dokumenata, koje je taj izvanredni bibliofil i znanstvenik prikupio tijekom četrdesetak godina, privukli su elitne, mahom židovske intelektualce toga vremena u velik Warburgov projekt nove interpretacije izvornih materijala u skladu s modernističkim svjetonazorima.
Tako je i čudesan Dürerov bakrorez „Melencolia I“ potaknuo povjesničare umjetnosti Panofskoga i Saxla na odgonetavanje njegova tajanstvena sadržaja. Tumačenje tog bakroreza, međutim, zahtijevalo je studij mnogih drugih područja, ponajprije antičke astrologije i medicine, religije i mitologije, božanskih imena i anđeoskih hijerarhija, do pitanja duše i njezina odnosa s nebeskim i transcendentnim zbiljama.
Doista, utječu li nebeske stvari" na čovjeka na neki empirijski dokaziv način, ili su ti utjecaji tek dio povijesno i psihološki promjenjivih sustava ljudskog vjerovanja? Filozofsku pozadinu i dijalektičko-humanistički smjer tim razmatranjima dao je bitno Klibansky, koji je najzad bio i najzaslužniji za završni oblik knjige "Saturn i melankolija" te za njezino objavljivanje u cjelini.
Premda je sveobuhvatna tema o odnosu duše i kozmosa bila tu u grubim crtama zapravo tek naznačena, često i po cijenu ostavljanja postrani realnoga povijesnoga okruženja u kojemu se, primjerice, pojedini antropološki i medicinski koncepti mijenjali u većem ili manjem odstupanju od tradicije, te koliko god je tema antičke, arapske i srednjovjekovne astrologije u stanovitom smislu ostala nezaokružena, ponajviše zbog preuranjene smrti Fritza Saxla, knjizi "Saturn i melankolija" s pravom je pripao naziv jedne od "najučenijih knjiga našega doba" (F. A. Yates), posebice s obzirom na to da sadrži širok i krajnje obaviješten pregled najvažnijih autora, djela i antropoloških ideja u golemom vremenskom rasponu.
Bilo da su se s autorima slagali, bilo da su osporavali pojedina njihova tumačenja "povijesti ideja", za suvremene istraživače je knjiga Klibanskog, Panofskog i Saxla bila i ostala nezaobilazna referentna točka, čiju se pravu važnost i težinu može uvidjeti tek u svjetlu činjenice da su njihovi radovi "povukli" za sobom najširu lepezu ne samo pojedinih znanstvenih tekstova, časopisnih nizova i periodika, već i nastanak niza institucija po SAD-u i poslijeratnoj Europi, među kojima možda najvažnije mjesto zauzima njihov matični Warburg Institut pri Londonskom sveučilištu.
Tako je, moglo bi se reći, knjiga "Saturn i melankolija" još daleko prije negoli je bila dovršena, pokrenula snažan interes za medijevalne i renesansne studije, i to interes koji u međuvremenu ne jenjava već u posljednjem desetljeću sve više dobiva na intenzitetu.
Dok se prirodne i humanističke znanosti ubrzano približavaju stanju svog krajnjeg raspada u pogledu sadržaja i smisla, a stvarni život pokazuje diskrepanciju s "tehničkim rješenjima" u načelu, knjiga "Saturn i melankolija" ukazuje, pa makar i mimo izvorne intencije njenih autora, na nužnost povratka izvorima u pitanjima o podrijetlu i naravi kozmosa i čovjeka.
Kao novo
