Da se nekom neobjašnjivom revizionističkom pogreškom ruska kultura 20. stoljeća svede samo na prva dva desetljeća, to bi i dalje bilo sasvim dovoljno da se ona upiše u registar svjetske baštine. U tom registru jedno bi ime bilo nezaobilazno, ono čuvenog ruskog formalista Viktora Šklovskog – izgrednika, vojnika, terorista i teoretičara – koji je s jednakom strašću vozio oklopna vozila na bojištima diljem zemlje, spašavao što se spasiti moglo u Perziji, dizao u zrak mostove u rodnom Sankt-Peterburgu, bježao od Čeke te istovremeno držao revolucionarna predavanja koja su promijenila znanost o književnosti. Da je Šklovskij imao ne samo jednu nego mnoštvo valjanih činjenica da napiše memoarsku prozu, nazvanu Sentimentalno putovanje, sa svega dvadeset i devet godina – koliko je imao kada je završio posljednji dio knjige – ponajbolje je sažela književna povjesničarka i teoretičarka Marietta Čudakova, rekavši da je život Šklovskoga bio avanturistički roman. – Ivana Peruško Vindakijević
Kao novo
