U romanu "Sestra, kao iza stakla" Irena Vrkljan odabire za pripovijednu poziciju neimenovano prvo lice jednine, jedno "ja" koje se kroz priču postepeno oblikuje u lik žene kasnih srednjih godina, koja živi u Zagrebu, radi u Arheološkom muzeju, odavno je rastavljena i iza sebe ima nekoliko ne odviše važnih ljubavnih veza.
Od prve stranice, točnije, od prve rečenice, ona pripovijeda o Miri, svojoj sestri, o biću koje doživljavamo kao njezino drugo "ja", kao njezinu supripadnu i neodvojivu polovicu. Početna situacija dana je u slikama, u slici razbijenog stakla, rasutih krhotina – koje se, u mataforičkom nizu, miješaju s uspomanama i dijelovima prošlosti. Od toga trenutka Irena Vrkljan počinje pripovijedati o odnosu dviju sestara, i staloženim tempom naracije gradi romanesknustrukturu čije će se krhotine stakla skupiti tek na samom kraju, kada raspleće priču a čitatelj doznaje da je Mira poginula nesretnim slučajem, u terorističkom napadu na (turistički) autobus u Londonu. Tada, kada je staklo doslovno razbijeno, i pomiješano s krvlju, priča se zatvara i početna slika rasutih djelića dobiva svoj okvir. Okvir jednog života, okvir nekoliko paralelnih života, njihove zajedničke nesreće.
Vrlo dobro
