- Pa što ću s pričama? - pitam smušeno.
- Što mene pitaš? Eno ti pun grad svijeta pa ih daji kome hoćeš. Možda tko i pročita, ima svakakvih ljudi.
Najprije se zgražam, a onda zaključujem da to i nije posve besmisleno.
- Bravo, bako... - pođem zahvaljivati, ali ona mi je već okrenula leđa i posvetila se Stjepanovoj večeri.
Čovjek stvarno nikad ne zna gdje će ga snaći nevolja, a gdje valjan savjet. Ovaj sam put neočekivano profitirao: dat ću priče na čitanje nepoznatim ljudima. Pa neka misle što ih volja, barem neće prigovarati.
Ne trebaš me hvaliti - čujem punicu iz kuhinje - dosta mi je da mi ne prigovaraš.
Vrlo dobro
