Nitko se danas više bezrezervno ne drži predodžbi o paklu i raju. Kršćanski zagrobni život postao je zamračen do te mjere da nam je postalo nemoguće zamisliti, a još više zamisliti zagrobni život, ovaj apsolut negdje drugdje čiji sam pojam više nije samorazumljiv.
Međutim, stoljećima postojanje onostranog, njegovi zakoni, njegove strukture, nikada nisu prestali zaokupljati čovječanstvo, o čemu svjedoče bezbrojne eshatološke doktrine koje nam je povijest religija ostavila u nasljeđe. Asimilacija zagrobnog zemaljskom životu, podzemni svijet, uskrsnuće tijela, preseljenje duša, doktrine spasenja i prokletstva, svaka civilizacija, svaki narod je razvio sustav vjerovanja ili mitova kako bi istjerao svoj strah pred licem nespoznatljivog. radikal.
Michel Hulin ovdje prati genezu glavnih prikaza onostranog. Koliko god se činile obilne, spajaju se oko istih dilema: žive li tamo stanovnici carstva mrtvih svojim tijelima ili su čisti duhovi? Je li život jedinstven ili je samo karika u lancu koji nema kraja? Ima li onostrano zajedničku granicu s našim svijetom ili ne? Je li to mjesto gdje se ispravljaju nepravde ovdje dolje, je li to mjesto potpunog pomirenja?
Znanosti o životu i materiji preobrazile su našu sliku svijeta i učinile ove tradicionalne prikaze onoga što je onostrano zastarjelim, ali sama pitanja ostaju. Kako ih možemo preformulirati ako je istina da je misao po definiciji nesposobna razmišljati o vlastitom uništenju, osim ako je onostrano već prisutno u samom ovom životu, kao naličje našeg temporalnog iskustva, ili obrnuto, skriveno od vremena?
Vrlo dobro
