Knjiga broj 17. NA PLATNU NEKA ŽENA LEŽI NA GUMENOM LUFTIĆU, LICEM JE OKRENUTA suncu, vršci prstiju ostavljaju tragove na vodi. Luftić je u obliku uštipka. Okreće se u laganim krugovima. U kadru, lijevo, vidi se plaža. Žena je trudna; lagana, pamučna košulja prebačena preko kupaćeg kostima ne prikriva njezin nabrekli trbuh. Podiže glavu i zagleda se u kameru, a usne oblikuju riječi: "Prestani! Daj, ugasi to! Vidi me kakva sam!" Kamera se zatrese, zbog smijeha, čini se. Žena prevrće očima i prijeti šakom, gesta frustracije iz nijemih filmova. Bezglasno izgovara u kameru: "Bog, Ben", onda se i ona pridruži smijehu prije nego što će ponovo spustiti glavu kako bi još malo plutala.
Ta žena moja je majka, a dijete u njezinu trbuhu sam ja. Rano je ljeto 1971. Rodit ću se mjesec dana poslije.
Taj kratki osammilimetarski film (trajao je najviše dvije ili tri minute) ubrajao se među najveće dragocjenosti u majčinu posjedu. Držala ga je u žutoj Kodak kutiji utisnutoj pod donje rublje i čarape u najvišoj ladici njezina ormarića gdje, vjerovala je, lopovi najvjerojatnije neće gledati. U našem gradu nije bilo baš mnogo lopova, a onih nekoliko koliko ih je bilo, nisu bili baš zainteresirani za zrnati, stari film s trudnim ženama. Ali, mama je bila uvjerena u njegovu vrijednost i svako malo nije mogla izdržati a da ne zavuče ruku u tu ladicu i opipa kutiju, tek toliko da bude sigurna...
Vrlo dobro
