Osim što su stručni i informativni, tekstovi Midhata Ajanovića su i osobni - jasno je da mu je stalo do teme o kojoj piše. Nije Ajanović među onim autorima koji hladno podastiru korisne činjenice i citiraju podatke do kojih su došli istraživanjem nego on iznosi vlastite dojmove i zaključke. Tako su tekstovi koji čine esejističku zbirku "Slike koje pričaju" kombinacija javnog i privatnog, uza skladno isprepletanje subjektivnosti i objektivnosti. U ovim digitalnim vremenima, kada neprestance raste broj samozvanih pisaca i bučnih, anonimnih mislioca, Midhat Ajanović piše pod punim imenom i prezimenom. Stoji iza svojih tekstova, a tvrdnje argumentira. Budući da ga krasi širok spektar zanimanja, Ajanović čitatelja uvijek iznenadi temom. Stripu i animaciji naoko je zajednička odlika jednostavnost. Oni koji nikada nisu pomnije istraživali te medije mogli bi reći da su stripovi i animirani filmovi zabavna djela kojima je temeljna svrha razveseliti publiku. I pritom će debelo pogriješiti. Ako se samo malo zagrebe ispod površine, može se naslutiti koliko su ti mediji složeni, moćni i vrijedni istraživanja. Animirani film nije ni po čemu manje vrijedan od ostalih filmskih rodova, baš kao što ni strip nije slabiji ili manje vrijedan oblik književnosti. Doduše, još uvijek postoje učeni neznalice koji tvrde da stripovi nisu književnost, ali i njih je sve manje. Neću pogriješiti ako ustvrdim da su upravo tekstovi Midhata Ajanovića jedan od razloga zašto se percepcija o stripu polako i sigurno mijenja nabolje. Iz pogovora, Miroslav Cmuk
Novo
