Na jednom mjestu u knjizi biskup Sudar je utvrdio poredak svoje, „ovozemaljske stvarnosti“. Čine ju po redu: roditelji, obitelj, prijatelji, dom, zavičaj, domovina i ovaj svijet. A ono, kaže, što je najviše njegovo u tom svijetu, začeto je, rođeno i hrani se vjerom.
Kad bih taj poredak morao šifrirati jednom riječju, bila bi to riječ „zavičaj“. A ona me povezuje – s Ježevom kućicom Branka Ćopića. Vjerojatno zato što je nadahnula generacije djece u ljubavi prema zavičaju. No, to nipošto nije samo dječja „stvar“. Već trideset godina ključni to je problem Bosne i Hercegovine, koji ju neprestano drži na rubu provalije. O tome se malo govori osim u političkom diskursu, često tako da ostaje više izvor problema. Zavičaj, osim možda u pedagogiji, nije tema ni jedne znanstvene discipline.
Kada je pisao Ježevu kućicu, Ćopić je morao misliti na osobu sličnu biskupu Peri Sudaru. U ovoj knjizi to bi se moglo potkrijepiti na mnoštvo mjesta. Zapravo, o čemu god Sudar u njoj govorio, to se vrti oko života zajednice za koju su emocionalna identifikacija, briga za njezina dobra i zahvalnost važne sastavnice.
U predstavljanju Sudarova svijeta iz jasnih je razloga najbolje krenuti od doma i zavičaja. Što mu oni znače vidi se iz ovih riječi: „…ja kod svakoga povratka iz onih uređenih i bogatih zemalja Europe i svijeta, kojima se divim, osjetim neku duboku radost što sam rođen u ovoj zemlji.“ Njegov uži zavičaj, Neretvica, kao i cijela Bosna i Hercegovina, skup su prostornih, prirodnih i etičkih elemenata: stvoreni su „po mjeri čovjeka koji ne traži više nego što mu treba“.
Vrlo dobro
