U odnosu na prethodne knjige Darka Cvijetića, ova, Snijeg je dobro pazio da ne padne, najzreliji je njegov rukopis do sada, najsloženiji u strukturi, najličniji u temi i izvedbi. Obilježen je ličnim gubitkom, smrću oca, i melankolijom bolnice. Po tome je ova knjiga, rekao bih, celanovska jer ide iznad svjedočenja, govori o ličnom gubitku, ali kao i njegove prethodne knjige govori i o tragičnim događajima iz naših ratnih devedesetih, o posljedicama koje traju i danas, a istovremeno je neka vrsta njegove rekapitulacije dvadesetog stoljeća.