“Prema osmanlijskoj legendi, sultana je u snu pohodio Bog i dao mu lijepu, mirisnu ružu. Murat je upitao može li je zadržati, na što mu Bog reče da je ta ruža Solun i da ima biti njegova.” Svoju pripovijest
o gradu na dodiru planina, rijeka i mora ugledni britanski povjesničar započinje s godinom 1430., kada je ruža-Solun dopala u ruke sultana Murata II. Do tada je grad već tisuću sedamsto godina živio kao helenski, rimski i bizantski metropolis, a narednih pet stoljeća Mark Mazower opisat će kroz njegovu svakodnevicu, kada su se na njegovim ulicama, u palačama, krčmama, bordelima i vrtovima susretali egipatski trgovci, turski paše, španjolski Židovi, grčki pravoslavni kršćani, sufijski derviši, zapadni diplomati i albanski razbojnici, ali i kroz preobrazbu iz takvog multikonfesionalnog i multilingvalnog kozmopolitskog svijeta u etnički i jezično homogenizirano uporište nacionalne države 20. stoljeća.
Oslanjajući se na bogatu arhivsku građu, inspirativne prozne zapise te potresna svjedočanstva, Mark Mazower u svojem je povijesnom i spisateljskom remek-djelu Solun, grad duhova ušao u središnji paradoks grada s dvije tisuće godina kontinuiranog urbanog života, koji je ipak snažno obilježen diskontinuitetima i lomovima. U ovom raskošnom i slojevitom hommageu nestalom svijetu kulturni i religijski suživot kršćana, Židova i muslimana u nesvakidašnjem gradu na raskrižju Europe i Azije alegorijska je priča o povijesnim usponima i sunovratima civilizacije.
Kao novo
