Amerikanac Vilijam Džejms Stilman (1828–1901) umjetnik, diplomata i novinar, svjedočio je ustancima koji su jedan za drugim uzdrmali Osmansko carstvo sredinom 19. vijeka. Osmansko carstvo, pritisnuto dugovima, decenijama se pokušavalo reformisati i ući u red modernih država. Paralelno s tim reformskim procesom trajao je i proces oslobođenja balkanskih naroda od osmanske vlasti. Kritski ustanak 1866–1869. a zatim i Hercegovački ustanak 1875–1878. pokrenuli su lanac događaja u koji su se umiješale skoro sve evropske sile. Radovan Subić posvetio je ovom, u srpskoj istoriografiji manje poznatom, svjedoku istorije djelo Stilman i Balkanski ustanci (1866–1878). Nakon Predgovora i Uvoda (Bolesnik s Bosfora u trouglu imperija, Balkan – nepoznata zemlja) autor je u poglavlju Nekoliko riječi o Stilmanu (Pripadnik izabranog naroda, Umjetnik, Zavjerenik, Novinar, Konzul u Rimu) dao kratak životopis Vilijama Stilmana do njegovog imenovanja za američkog konzula na tada osmanskim posjedu Kritu. Poglavlje Kritski ustanak podijeljeno je u pet potpoglavlja (Nagovještaj ustanka, Početak sukoba, Vojna akcija Porte, Diplomatsko-vojna akcija Porta, Propast ustanka) osim toka ustanka i ratnih operacija, objašnjava kontekst ustanka kritskih hrišćana, politiku velikih sila koja se reflektovala kroz ponašanje njihovih konzula i nezahvalnu poziciju samog Stilmana. Kratko poglavlje Londonske godine daje uvid u period nakon odlaska sa ostrva i životna iskušenja pred kojima se Stilman tada našao. Poglavlje Hercegovački ustanak (Prva godina ustanka, Crnogorsko-turski rat, Ponovo u London, Povratak u Crnu Goru) donosi ne samo Stilmanova saznanja o ustanku, nego i njegova zapažanja o prostoru na kojem se našao i ljudima s kojima se susretao. Naravno da Stilmanova zapažanja nose dozu subjektivnosti i da im nedostaje kontekst određenih zbivanja, na šta Subić skreće pažnju kao i na ulogu njegovog pratioca i prevodioca. Posebno je zanimljiv Stilmanov boravak u Londonu i njegovi zapisi o susretu s važnim ličnostima britanske politike tog doba. Subić zaključuje da: „svjedočanstvo Vilijama Stilmana iako ima neke elemente drugorazrednih izvora, svjedočanstvo je iz prve ruke. U njemu postoje određene nedorečenosti i manjkavosti, kao i u svakom djelu memoarskog tipa. Ono je slika vremena u kojem su se želje malih balkanskih naroda kosile s interesima velikih sila. Premda nije mogao da potpuno sagleda događaje u periodu 1866–1878, Stilman je kroz svoja zapažanja prikazao ne samo ratna dešavanja već i kako balkanski oslobodilački pokreti postaju objekti u rukama velikih sila“. Potvrdivši odavno izrečenu zetu da sve što je na Balkanu stvoreno nosi na sebi pečat miješanja velikih sila.
Vrlo dobro
