Iznimno poticajno štivo!
Mirjana Jurišić, Večernji list
Boris Maruna, pjesnik i esejist, od rane je mladosti nosio breme prešućene i mitu povjerene povijesti. To je breme nosio u svojim pjesmama, ali i u esejističkim prozama, koje se u ovom izdanju prvi put i objedinjuju. Riječ je o tekstovima što su nastajali za vrijeme njegova izgnanstva, kao i onima objavljenima nakon povratka u domovinu od 1991. godine.
Svojim vlastitim životom to je povijesno breme Maruna nosio s neobičnom hrabrošću i nepredvidivošću, što njegovo djelo čini još vrjednijim, jer je u početku nastajalo u duhovno retrogradnom okruženju poratne hrvatske emigracije, a kasnije i u posve izokrenutom vrijednosnom sustavu rane postkomunističke Hrvatske. Iz tih se svjetova Maruna oduvijek izdvajao drukčijim glasom...
(...) Nema nikakve dvojbe da je Boris Maruna jedan od najboljih hrvatskih pjesnika koji je djelovao u emigraciji, a koji je sudbinski isprepleo svoj život sa svim svojim tekstovima, bez obzira na to je li riječ bila o stihu ili o prozi.
Konačno, u hrvatskoj književnosti nitko kao on nije uspio spojiti težinu povijesnoga i mitskog prostora sa stvarnošću vlastitog života. I nitko poput Marune nije među tim odvojenim svjetovima stvorio toliko bolno točnih i lucidnih mostova.
Slobodan Prosperov Novak, predgovor knjizi Što je čuvalo nadu
Vrlo dobro
