Rat koji je prošle godine nesmiljeno zagospodario Hrvatskom, opustošio joj obale, razrušio mostove, a gradove pretvorio u žalosne pozornice s gomilama potrganih kulisa – proizveo je slavan niz mladih i novih heroja. Bezimenih, koji su ravno iz diskoteka i iz svojih građanskih "dječjih" soba otišlo bez mnogo razmišljanja na ratišta, jer su odlazak onamo prihvatili kao svoju zadaću, i onih poznatih imena (novinara, snimatelja, glumaca) u koje su bile uprte oči i nade tihe šutljive većine. Oni koji su poput Siniše Glavaševića na svojem "radnom mjestu" postali žrtvama, istog su trenutka u srcima hrvatske mladeži zamijenili papirnate i daleke junake, žrtve nekih drugih neljudskih civilizacija. Aura smrti Jima Morrisona ili Janice Joplin, u kojima mladi naraštaj traži odgovore na zagonetke "nepodnošljive lakoće postojanja", blijedi pred Glavaševićevim patnjama ili Tunukovićevom smrti.
Tome naraštaju pripada Bernard Jan, a najbrojniji su mu čitatelji njegovi vršnjaci. Pročitavši roman Anđeo moga rata, posegnut ćemo sigurno i za njegovim drugim romanom Svjetla umirućega grada. Pisac na jednom mjestu kaže: “To je grad u kojem nije bilo milosti.” Danas, godinu dana nakon smrti grada, dok nas njegova prošlost duboko žalosti, sadašnjost užasava, a budućnost izaziva zabrinute strepnje, pročitajmo kako je stradanje njegovih stanovnika i branitelja u književnost preoblikovao Bernard Jan.
Vrlo dobro
