Mnoge Saussureove postavke iznesene u Tečaju ugrađene su ne samo u suvremenu lingvistiku nego jednako tako i u teoriju književnosti i umjetnosti, u antropologiju, semiologiju, obavijesnu teoriju, pa i u humanistiku uopće. Poznat je, primjerice, njegov stav da lingvistika mora proučavati jezik uzet sam za se, a ne tek kao sredstvo kojim se dolazi do drugih spoznaja (npr. društvenih, povijesnih, književnih, kulturoloških, itd.). Razlikujući dva aspekta jezične djelatnosti (langage, tj. cjelokupne jezične pojave) – govor (parole) i jezik (langue) – Saussure ustvrđuje da je upravo jezik pravi predmet lingvistike. Definiravši pak jezik kao sustav znakova, samu lingvistiku razumije kao dio obuhvatnije znanosti – semiologije, tj. opće znanosti o znakovima (znakoslovlja). Bez njegove teorije (jezičnoga) znaka – koja razlikuje označitelja (signifiant) i ono što je označeno (signifié), kojih je veza nemotivirana, dakle arbitrarna, ali kada je jednom uspostavljena, postaje konvencionalnom, tj. normom za svakoga izvornoga govornika – nije zamisliva suvremena teorija značenja kao ni filozofija jezika u cjelini. Te i neke druge njegove teze (kao što je, primjerice, razlikovanje sinkronije i dijakronije, ili pak razlika između tzv. odnosa in praesentia i odnosa in absentia) čine ovoga jezikoslovca utemeljiteljem suvremenih pogleda na jezik. Stoga se može reći da je Saussureov Tečaj nezaobilazna knjiga dvadeseto-stoljetne humanistike. Ovo je prvo izdanje Tečaja opće lingvistike na hrvatskome jeziku. Priređeno je prema najtemeljitijem i najkvalitetnijem izdanju Tečaja, a to je kritičko i komentirano izdanje talijanskoga lingvista Tullija De Maura (Saussureov je tekst, dakako, preveden s francuskoga, a De Maurove bilješke s talijanskoga). Knjiga je objavljena u suradnji s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Vrlo dobro
