Dok čitamo Tišinu za oči, gubimo osjećaj za stvarnost: događaji su toliko nepojmljivi, a prizori toliko nestvarni, da nam se pripovijest danas, sedam i pol desetljeća poslije, mora činiti izmišljenom. Važan dio te banalnosti zla, o kojoj je prilikom suđenja Eichmannu pisala Hannah Arendt, bila je normalnost nezamislivoga; banalnost zla ovoga puta primjećujemo na drugoj strani, kod žrtava koje smrt u svim njezinim logorskim pojavnim oblicima barem naizgled počinju prihvaćati gotovo jednako samorazumljivo kao njihovi krvnici.
Tek za njihove naivne, propale pobune, gotovo s olakšanjem shvatimo da dehumanizacija ipak nije bila potpuna. U svijesti nadolazeće smrti, u kolektivnom umiranju i samoiskupljenju, pokazuje se da su ložači krematorijskih peći u samom srcu pakla duboko u sebi sačuvali ljudskost i vjeru u bližnjega.
Roman Tišina za oči nastao je kao filmski scenarij na prijedlog prijatelja Branka Lustiga (1932. – 2019.), koji je kao dijete preživio strahote Auschwitza i mnogo godina poslije postao dvostruki oskarovac. Scenarij je u Hollywoodu potvrđen, ali film nažalost nikada nije snimljen…
Kao novo
