Meka olovka Ivice Ivaniševića ispisuje još jednu melankoličnu, ponešto starinsku i finim humorom urešenu priču, ovaj put o policajcu koji voli kvizove. Samotnom inspektoru Frani Bagatu pred našim će se očima izvrnuti svijet: zaljubljuje se nenadano u akribičnu apotekaricu što ga međutim ne priječi u rješavanju novog slučaja, naprotiv, u istragu uključuje i nju, profinjenu i poduzetnu Ingrid, s tim da po prvi put u karijeri ne traga za ubojicom, nego za ubijenim. Tajnoviti Luka Martinis, gotovo stripovski lik, čovjek neprepričljive biografije, a izgledom melanž bjelosvjetskog dendija i domaćeg noštroma,
sklon se pojavljivati nakon svoje smrti, a kako čitamo u policijskim spisima, jedna pogibija nije mu bila dovoljna. Kojim će metodama istražiteljski par razriješiti „dvaput san umra“ zavrzlamu i otkud u svemu davno i uistinu preminuli skladatelj festivalskih uspješnica?
Među dominantnijim protagonistima romana Ulica Ferde Pomykala 17 iznova je Split koji već sad Ivaniševiću, kao svome piscu, duguje sve poštovanje. A ondje nije sve blještavo, postoje rubne sudbine, skroviti zakutci i prilično zatvorene grupe kao, evo, ljubitelji kvizova. Zaplet i rasplet ovog krimića dojmljivo su zamišljeni, no u toj sočnoj storiji posebno nas privlači autorov pogled sa strane.
Meandrirajući lakonogo rahlom kriminalističkom skicom, Ivica Ivanišević čini ono što ga izdvaja u njegovoj spisateljskoj autentičnosti: govori o ljudima, o njihovim slabim mjestima, a ponajviše o potrebi da se takvi, nerijetko usamljeni i nesretni, nađu u susretu s drugima.
Kao novo
