Kroz pet poglavlja romana upoznajemo se s poviješću neuglednog i zabačenog Vrapčanskog odvojka, slijepe uličice na zapadnom rubu grada, ni po čemu posebne, osim po tome što u njoj još uvijek nema previše novogradnji, te po broju nevjernih žena, koji premašuje prosjek svih okolnih, možda i većih ulica.
Kroz priče raznih junakinja doznajemo njihove ljubavne povijesti, kroz koje se zrcali i priča o samom Vrapčanskom odvojku, kao i o kvartu - Stenjevcu, nekoć selu, a danas predgrađu koje je većini Zagrepčana poznato po ludnici. No, Stenjevec ima svoju dobrim dijelom zaboravljenu povijest još od rimskih i slavenskih vremena, a ono što se o njemu ne zna, autorica (koja živi u Stenjevcu) je sama nadodala, pletući moguće i nemoguće, zbilju i bajku, maštu i faktografiju, podarivši svojim stenjevačkim likovima neizbježnu dozu ludila, nekonvencionalnosti, gatalačkih sklonosti, neobičnih vizija, te sposobnosti percipiranja nečega što običan čovjek ne može vidjeti - naime pripadnika paralelnog svijeta vrtnih i šumskih patuljaka.
Stoga je «Ulica nevjernih žena» istodobno bajka i kronika, ili - bajkovita kronika. Prateći emotivno labilne junakinje kroz njihove ljubavne nevolje, putujemo istodobno složenim svijetom ženske psihe, ali i sjenovitim životom zaboravljene uličice - koja kao da namjerno ostaje po strani od važnih događaja, zabavljena samom sobom, poput žene koja se gleda u zrcalo.
Vrlo dobro
