Remek-djelo jednog od najvažnijih suvremenih bosanskohercegovačkih pisaca.
Danas tobože umjetnički potrošen, nemoderan i patrijarhalan motiv ljudske besmrtnosti u romanu ponajboljeg bosanskohercegovačkog pisca Nedžada Ibrišimovića “Vječnik” – i kao mitologem i kao poetikološki djelatan pojam – aboliran je i sačuvan od ovodobnog (literarnog i kulturnog) zaborava.
“Vječnik” je, uvjetno rečeno, roman lika. Pisar Neferti (čas Imhotep, čas Huan Sančos Eskobar, čas Abdullah Misri el-Bosnawi…), naime, pokušava otkriti tajnu svoje dugovječnosti i pritom susreće mitološke i povijesne likove besmrtnih ili dugovječnih ljudi.
“Vječnik” je, međutim, također uvjetno rečeno, i metafizički roman. Metafizički po svojoj vertikalnoj impostaciji, ali i ideologiji: u njemu je Bog s pravom gore, a ljudi, također s pravom, dolje. U njemu se naveliko razgovara o duši i njezinim mnogolikim manifestacijama, o grijehu, smrti i životu. Njime promiču likovi Utnapištima, Ahasvera, Ukletog Holandeza, Pindole… koji svoju besmrtnost nose kao prokletstvo i kaznu. Jedino Neferti alias Abdul-lah Misri el-Bosnawi i El-Hidr, iako smrtni, sa svojom su dugovječ-nošću pomireni u Bogu, suglasni podnijeti Božji plan i određenje.
Uvjetno rečeno, “Vječnik” je i povijesni roman i roman s tezom.
Sasvim je, međutim, neprijeporno da je njegov pripovjedač poput postmodernog Orfeja koji se enciklopedistički sjeća svega – početaka i krajeva svijeta i vremena, kulturne historije, ali i doba međuprožimanja različitih religija, mitologija i duhovnosti.
Ibrišimović je erudicijom, stilskim majstorstvom, bezmalo starinskim sluhom za rečenicu, imaginacijom i vještinom da nas oblikotvornom vjerodostojnošću i nesvakidašnjom sugestivnošću prošeta kulturnom poviješću svijeta od pamtivijeka do naših dana – velik, moćan i nezaboravan pisac. Pisac koji podiže standarde ne samo unutar svoje matične književnosti.
Vrlo dobro
