Petar Šegedin je i u ovom romanu zabavljen onim što ga kao pisca oduvijek najviše zanima, a to je unutarnji svijet čovjekov, njegov psihički laboratorij u kojem se obrađuje i rafinira životna sirovina, te stvarnost koja se – i kako se – reflektira u svijesti i osjećajnosti hipersenzibilnog pojedinca, koji se osjeća sam u svijetu, osamljen u svojim mislima, shvaćanjima, nadama, željama i sanjama, ugrožen svijetom koji je sve manje njegov, koji sve manje razumije i kojega se sve više boji, varan i prevaren od svega što ga okružuje. Protkana razmišljanjima i obiljem intimnih reminiscencija, podrobnim analizama i minucioznim bilježenjem i najsitnijih pomaka u misaonoj i osjećajnoj sferi glavnog junaka Kazimira Barača, koji se na kraju svoga vijeka stjecanjem neočekivanih događaja suočava sa spoznajama koje su naglo uzdrmale njegovu savijest i poljulale ga u dotad stabilnoj psihičkoj ravnoteži, ovo je storija u kojoj se prepoznaju mnoge dileme naših dana.
Vrlo dobro
