"Vrijeme je opak igrač" je roman, koncipiran kao zbirka priča, vezanih više ili manje na lik Sashe kroz period od četrdesetak godina. Jennifer Egan (Chicago, 1962.) ističe da je njen roman inspiriran Proustom (shvatljiva relacija) i "Sopranosima" (teško dokučiva poveznica). Ipak, više od Prousta i "Sopranosa" "Vrijeme je opak igrač" se povezuje s Elizabeth Strout, Jonathanom Franzenom, te SMS-dijalozima i PowerPoint prezentacijama. Roman je finalist u izboru za nekoliko prestižnih američkih nagrada i dobitnik Pulitzerove nagrade za najbolji roman u 2011. godini. Studija je to o prolaznosti vremena koje ostavlja tragove na protagonistima i njihovim odnosima, sileći ih na napuštanje mladenačkih ideala (nerijetko i ludosti) u korist sazrijevanja/preživljavanja. Vrijeme je sila čija je razornost prikazana ponekad zbunjujućim fabularnim skokovima iz prošlosti u još dalju prošlost, pa preko sadašnjosti u još uvijek eventualnu budućnost. Okosnicu romana predstavljaju dva lika, ostarjeli vlasnik diskografske kuće i njegova asistentica. Oko njih se minuciozno plete mreža na najnevjerojatnije načine međusobno povezanih (ne manje "glavnih" likova), koji svi više ili manje neposredno djeluju u svijetu glazbe. Njihovo međudjelovanje šokantan je dokaz Jungove teorije o sinkronicitetu: ništa od događaja u romanu nije slučajno i sve vodi prema poražavajućem zaključku – vrijeme doista jest opak igrač, a ljudi pijuni u njegovim šapama.
Vrlo dobro
