Dvadesetak ovdje okupljenih kratkih proza kao da se okreće oko sintagme koju izgovara junakinja jedne od priča, misleći pritom na stanje svoje svijesti – naučena bespomoćnost.
Bilo da se radi o ženama srednjih godina koje pokušavaju promijeniti svoj život ili koje, s druge strane, pasivno promatraju kako im život curi kroz prste, bilo da se radi o umirovljeniku koji s činovničkom pedanterijom u bilježnicu prepisuje televizijski program ili o učenici koju majka maltretira zbog ocjena – svi su likovi sapleteni u svoje egzistencije, s velikom sviješću o neuralgičnim točkama vlastita života, ali i s jednako velikim strahom od djelovanja i promjene. No bez obzira na to pokušavaju li nešto učiniti ili pak ostaju pasivni, oni su živi, prepoznatljivi i opipljivi. Autorica ih povezuje nekim banalnim, svakodnevnim motivom koji u priči dobiva posvećeno mjesto, pretvarajući se u simbol slobode i otpora s jedne ili bespomoćnosti s druge strane.
Autoričin osnovni pripovjedački gard rezultat je pomna promatranja svijeta oko sebe koje se svodi na tiho suputništvo u događajima koje opisuje i na suptilno bilježenje njihovih teško zamjetljivih, tek titravih momenata.
Vrlo dobro
