U romanu "Žalosni Bog" Kratochvil izvodi stari, no nimalo lagan trik: čitatelja hvata na ješku romana potrage, drži ga na niti neizvjesnosti, ali samo da bi ga odvukao (ne na obalu, naprotiv!) u svoje, kudikamo opasnije vode.
Jer, u ovoj prozi koja je i duhovita i ozbiljna, u svijetu koji priziva i Kunderu i Kafku (Kubricka i Polanskog), sva su čitanja moguća, baš kao i sva pitanja.
Je li "Žalosni Bog" priča o jednoj (sve)moćnoj obitelji ili o svakoj ljudskoj zajednici? O jednoj ljubavi protiv struje ili o svakoj koju živimo? Govori li o maloj ili o velikoj povijesti, o jednom vremenu (Češka nakon pada komunizma) ili o Vremenu ljudskom i božanskom?
Je li, napokon, glavni junak Kratochvilova roman; sredovječni knjižničar Ates Jordan, koji je u djetinjstvu nazočio umorstvu i pokušava ga riješiti ili je to Priča, i Bog koji na nekom proplanku baca češere u maglu?
Vrlo dobro
