Blanki Will pošlo je za rukom ono što je neostvareni san svih Podunavaca: proputovala je Dunavom od izvora do ušća. I doista, tko je god na Dunavu rođen, ili je uz njega živio, bar je nekada sanjario o tome kako bi bilo dobro upoznati u cjelini tu rijeku koja nam svima tako mnogo znači. A pri tome, ne radi se tu isključivo o znatiželji, nego i o zovu savjesti. Jer, svi mi koji smo vezani uz Dunav rado se predstavljamo kao veliki stručnjaci za njega, a pri tome smo svjesni da poznajemo samo malen njegov dio i da je sve ono što smo o njemu kadri reći rezultat prebrzog, pa možda i olakog uopćavanja.
Evo, uzet ću za primjer sebe: prije mnogo godina napisao sam knjigu koja se zove upravo Dunav i koja ima pretenziju da čitatelju kaže manje ili više sve što o Dunavu treba znati, ili barem sve ono što je važno; a pri tome sam svjestan da poznajem samo onaj komadić rijeke od Borova Sela do Vučedola, a uz nešto natege i do Iloka i Petrovaradina. Sve ostalo, kod mene je — kao i kod drugih Podunavaca — plod nagađanja i mašte. Ta je mašta, doduše, lijepa, pa i produktivna, jer domišljanjem nadoknađuje ono što nam nije neposredno poznato, ali pri tome nam je jasno da je sve to ne samo nesigurno, nego i nedostatno. I zato mi, govoreći o Dunavu, pribjegavamo u jednu ruku općim mjestima, a u drugu povratku u prošlost i igranju igara koje su prije primjerene djeci nego odraslim — pa u mome slučaju i starim — ljudima.
Iz Predgovora Pavla Pavličića.
Novo
