Od Napoleona do Van Halena: znanstveni novinar Ari Turunen napisao je kulturalnu povijest arogancije. No, raspravljajući o aroganciji, u izuzetno smo dobrom društvu: John Lennon je smatrao Beatlese „popularnijima od Isusa“. Književnik nobelovac Bertrand Russell žalio se kako s običnim ljudima mora pričati „dječjim jezikom“, a Murray Gell-Mann, nobelovac iz područja fizike, bio je još arogantniji kada se skromno opisao: „Ako vidim dalje nego drugi, onda je to zato što sam okružen patuljcima.“ „Umišljenost je osobina koja s vremena na vrijeme zahvati svakoga“, govori finski novinar Ari Turunen u svojoj kulturalnoj povijesti arogancije. Naslovio ju je Zar ne znaš tko sam ja?, a knjigu započinje riječima: „Čestitam vam! Ovo je vjerojatno najbolja knjiga koju ste ikada otvorili.“ Prilično uspješan početak, s obzirom na temu.
Turunen je prikupljao anegdote o ponositim vladarima kao što je to bio Napoleon Bonaparte, koji je navodno bio okružen simpatizerima. O bankarskim menadžerima koji su otporni na savjetovanje, poput Richarda Fulda, posljednjeg predsjednika investicijske banke Lehman Brothers, koja je 2008. propala jer je on sve one koji su upozoravali na kolaps nazivao kukavicama. No knjiga se bavi i megalomanskim pop zvijezdama poput hardrokera iz Van Halena, koji su prema Turunenu na svojim turnejama zahtijevali posudu M&M dražeja, ali da im netko pritom uvijek prvo izdvoji smeđe dražeje. Knjiga Zar ne znaš tko sam ja? Povijest arogancije je ne samo zanimljiva, već i aktualna. Arogancija prati istu logiku kao i rasizam, analizira Turunen. Obje su bazirane na duhovnoj tromosti. „Temeljni stav je podcjenjivanje drugoga i prije prvog susreta.“
Kao novo
