U stalnoj strepnji pred značenjima i mogućnostima riječi, pred razobličenjem sebe riječima i spoznavanjem sebe u njima i u drugima, Natalija Vorobjova žudi za prikazivanjem istine. A njezina je istina crne boje jer nadahnuće spava u tamnim dubinama Vječnosti. I zato je njezin list papira također crn jer joj on nudi udobnost i zaštitu, nudi joj misterioznost. Međutim, slova na tome listu tada postaju bijela, ona pomažu unutarnjoj stabilnosti, čistoći i spirituatnosti napisanoga. A Natalija Vorobjova je recipročan odnos boja, slova i papira, riječi i prostora, tekstom i naslutila. Prepoznala je to energijom osjeta, a provokacijom naslova zasigurno je ponudila još jedan trag sjećanja čijim će stopama krenuti oni koji nisu mogli odoljeti šarmu i zavodljivosti žene u crnom.
Vrlo dobro
