"Svi smo ispunjeni težnjom za divljinom. Za tu čežnju ne postoji mnogo protuotrova koje bi društvo dopuštalo. Naučeni smo da osjetimo sram zbog takve žudnje. No, sjenka Divlje žene još viri iza nas tijekom dana i noći. Bez obzira na to gdje smo, sjenka što kaska za nama nesumnjivo ima četiri noge."
Intuicija je blago ženske psihe. Ona je poput nekog rašljarskoga oruđa ili poput kristala kroz koji se može gledati uz nevjerojatan unutarnji vid. Ona je poput mudre starice koja je uvijek s vama, koja vam točno kaže o čemu se radi, točno vam kaže treba li ići lijevo ili desno. Ona je oblik One koja zna, stare La que sabé, Divlje žene.
Predani pripovjedači uvijek su negdje pod nekim brežuljkom do koljena u prašini priče, uklanjaju stoljeća prljavštine, kopaju po slojevima kultura i osvajanja, broje svaki friz i fresku priče koje mogu pronaći. Kojiput se priča raspala u prah, kojiput nedostaju ili su izbrisani dijelovi ili detalji, često je oblik sačuvan, ali boja uništena. No, čak i onda, svako iskapanje u sebi sadržava nadu da će se naći čitavo tijelo priče, netaknuto i u jednom komadu.
Sljedeća priča upravo je takvo nevjerojatno blago.
Stara ruska bajka “Vasilisa” priča je o inicijaciji žene u kojoj nedostaje nekoliko bitnih kostiju. U njoj se govori o shvaćanju činjenice da većina stvari nije onakva kakvima djeluju. Mi žene prizivamo svoju intuiciju i instinkte da bismo pronjušile stvari. Koristimo se svim našim osjetilima kako bismo iscijedile istinu iz stvari, izvukle okrepu iz ideja, vidjele što se može vidjeti, znale što se može znati, postale čuvaricama kreativne vatre i usvojile intimne spoznaje o ciklusu život/smrt/život čitave prirode – takva je žena koja je prošla inicijaciju.
Priča o Vasilisi pripovijeda se u Rusiji, Rumunjskoj, Poljskoj i diljem baltičkih zemalja. Kojiput se zove “Lutka”, a kojiput “Vasilisa Premudra”. Nalazimo dokaze arhetipskih korijena te priče koji sežu bar do starih kultova Božice konja koji su stariji od klasične grčke kulture. Priča sadržava prastaru kartu psihe o uvođenju divlje božice u podzemni svijet. Radi se o prožimanju ljudskih žena s primarnom instinktivnom moći Divlje žene, intuicijom.
Priču mi je prenijela teta Kathé. Započinje jednom od najstarijih pripovjedačkih fraza: “Bila jednom, a možda i nije…” Ta paradoksalna rečenica treba upozoriti dušu slušača da se ta priča događa u svijetu između svjetova gdje ništa nije onako kako se isprva čini. Pa započnimo.
Novo
