U jednom trenutku, dobro, ne baš u samo jednom, svoju sam djecu doživjela kao krpelje koji će mi piti krv dok budem živa. Očajna, napisala sam priču misleći da je to samo moja priča. Kad tamo... Krpelji svuda oko nas. To je postala moja najčitanija priča.
Trenutno sam u dobroj fazi, djeca su mi postala vegetarijanci, nadam se da će to potrajati, ali priča je ostala i još je postala naslov. Moja su me djeca pitala jesmo li to zaista mi, krpelj ne zna da je krpelj. Rekla sam da nisu. Vjerojatno ni vaša djeca nisu krpelji, samo tako izgledaju.
Ne, nije ovo knjiga samo o djeci krpeljima. Krpelj može biti i žena. Krpelj može biti i muž. Krpelj sam i ja koja mislim da ću, ako vam se ovom knjigom napijem krvi, postati sretna krpeljica. Ljudi su mazohisti. Ima nešto neodoljivo u krpeljima. Što? A da pročitate knjigu?
Vrlo dobro
