Radikalizacija

“Nakon Islamske revolucije u Iranu 1979., radikalizacija postaje međunarodni fenomen obilježen pojavom muslimanskog svijeta kao pozornice islamističkih, odnosno džihadističkih pokreta. Od 1990. do 2010. došlo je do promjene strategije radikalnih islamističkih pokreta kao što je Al-Kaida i pomicanje mete „bliskog neprijatelja“ što ga tvore muslimanski režimi na „dalekog neprijatelja“, to jest na Sjedinjene Države i Europu. S arapskim revolucijama od 2010. do 2011. radikalni je islamizam privremeno ušao u fazu zatišja unutar muslimanskog svijeta, da bi se ponovno intenzivirao s pretvaranjem Libije i Jemena u države u raspadu te pogotovo s građanskim ratom u Siriji koji je diljem svijeta, ponajprije u Europi i osobito u Francuskoj, privukao mlade na put radikalizacije. Radikalizacija je promjenjiva: ona se obnavlja i prilagođava svakom novom kontekstu pokušavajući neutralizirati borbu država protiv nje. Džihadizam je zasad glavni izraz nove radikalizacije na Zapadu i u muslimanskom svijetu. No ona se već sada širi na druge ideologije kao što su ksenofobni i antiislamski ekstremizam krajnje desnice i nasilne akcije što ih izvode brojne skupine čija se logika djelovanja očituje prema prilikama i ritmu preobrazbi obavještajnih službi zaduženih za borbu protiv njih. Jedan od pristupa tematici radikalizacije polazi od nastojanja da se objasni specifični proces tog fenomena koji dovodi do ekstremističkog tipa mišljenja i akcije koja se najdrastičnije ogleda u terorizmu. Taj pristup nije puki inventar terorističkih djela, mada se njihova činjeničnost nipošto ne zanemaruje, nego pokušaj da se pokaže kako radikalizacijska strujanja, u određenim društvenim, političkim i kulturnim okolnostima, dovode do toga da se očituju kao svojevrsno stanje stvari, kao pokret, kao zbivanje koje daje pečat lokalnom i globalnom javnom prostoru. Khosrokhavar za sebe kaže da pripada skupini istraživača koji drže da je radikalizacija višedimenzionalan fenomen. Tako protumačena, ona kod mladih ljudi iz predgrađa omogućuje, potiče sakralizaciju mržnje društva, sakralizaciju koja proizlazi iz osjećaja ekonomske i društvene isključenosti, nepravde i poniženja. Da bismo razumjeli terorizam, da bismo se s njime što uspješnije nosili i u konačnici ga pobijedili, moramo poznavati logiku radikalizacije iz koje je on proizašao.” Iz Pogovora Rade Kalanja Farhad Khosrokhavar ugledni je suvremeni sociolog iranskog podrijetla (rođen u Teheranu 1948. godine), koji je znanstvenu karijeru i djelo realizirao u Francuskoj, na francuskom jeziku i u francuskim znanstveno-akademskim institucijama kao što je École des hautes études en sciences sociales, unutar koje djeluje od 1980-ih godina do danas. U Francuskoj je i doktorirao, u Montpellieru (1974.), na temu „Odnos konačnosti i istine kod Martina Heideggera“. Khosrokhavar se intelektualno formirao pod mentorskim auspicijama Alaina Tourainea i to dobrim dijelom objašnjava njegovu touraineovski nadahnutu teorijsku strast za istraživanjem društvenih pokreta. Cijeli je njegov sociološki opus zapravo posvećen tematici radikalizacije i ekstremizma, o čemu jasno govore i naslovi njegovih knjiga.