Šta bi dao da si na mom mjestu

Bijelo dugme je najvažnija pojava u kulturi Jugoslavije u po­sljednjoj četvrtini dvadesetog stoljeća. U jednoj socijalistič­koj kulturi koja je stidljivo tražila svoj put izvan zadanih okvira vrijednosti, bili su pojava upravo prevratnog značaja. Promovira­li su neophodnost talenta, nužnost autentičnosti, važnost stava, potrebu za potpunom posvećenošću, visok profesionalni nivo i moderno pakiranje. Zaokružili su rock kulturu i definirali tinejdžere kao organiziranu kategoriju. Izborili su se za slobodu ukusa, dotad nezamislivu u socijalističkom uređenju. Bili su jedna od retkih kapitalističkih tvorevina u Jugoslaviji i najbolja reklama njenim slobodama. Kod njih je bilo baš svega što krasi velike rock biografije: velikih broje­va, euforije obožavateljica, svih poroka, neobjašnjivih okolnosti i tragičnih smrti. Smatra se da su jedini u Jugoslaviji zaradili ozbi­ljan novac od rock muzike. Postavili su standarde u industriji za­bave i neprekidno ih pomicali naprijed. Ispunili su sve snove ju­goslavenske scene – osim jednog: nisu stali na svjetsku pozornicu ravnopravno s najvećim zvijezdama tog vremena. Bijelo dugme je jedini dokaz da je klasična rock’n’roll karijera izvan engleskog jezika uopće moguća. O autoru: Dušan Vesić je rođen 27. listopada 1959. godine u Beogradu. Kao klinac želio je biti vozač tramvaja. Taj plan je propao kobnog lipanjskog dana 1972. godine u Tučepima, kad je budžet za sladoled svjesno potrošio na ulaznicu za koncert grupe Pro arte, i od tada je muzika sva njegova fascinacija. Nakon jedne (ne)sportske povrede koja ga je zauvijek odvojila od sviranja bubnjeva, malo je studirao historiju, a onda se posvetio izučavanju fenomena jugoslavenske popularne muzike. To je radio na razne načine: puštao je hitove na školskim igrankama (u čemu uopće nije bio loš), pisao (odlične) intervjue za „Zdravo!“„Rock“, „Pop Rock“, „Itd“, „Ćao“ i razne druge medije, povremeno sam sebi bio fotoreporter (to je naročito volio), jednako neuspješno kao i drugi ogledao se kao rok-kritičar („Politika“, „Duga“, „Jež“, „Džuboks“), u jednom trenutku prirodno postao urednik za domaću scenu („Rock“, „Pop Rock“), pjevao prateće vokale na pločama (Krvna grupa, Plavi orkestar), radio kao trgovački putnik (prodavao je Hanku Paldum i Vatreni poljubac za „Sarajevo disk“), jedno vreme bio izvršni producent i menadžer (Marine Perazić), muzički producent (Instant Karme), organizator rok-koncerata („Pop Rock izbor“ 1989. I 1990), manipulant medijima (Bijelo dugme i Bajaga), član šire porodice Bijelog dugmeta (što je nepokolebljivo ostao i u najtežim trenucima) i direktor festivala zabavne muzike „Beogradski šlager – Menadžer“ (tu je s ponosom pomogao jednu generaciju pristojnih muzičara). Pokušao je da ostavi nekog traga u diskografiji (6CD-box set „Sedamdesete“ za Croatia Records). Na kraju se posvetio izradi dokumentarnih emisija u vlastitoj produkciji (sad već kultna TV-serija „Rockovnik“ u 40 epizoda), serija i film „EKV – Kao da je bilo nekad“, dva TV-filma o Bajagi i svašta drugo). Živi u Beogradu i Puli. Napisao je dvije knjige o Bijelom dugmetu, drugu – koja je djelomično autobiografska – upravo držite u rukama.