Usporednii životopisi 1-2

Plutarhovo djelo, iako tek napola sačuvano, po opsegu je jedno od najvećih, a po sadržaju jedno od najbogatijih i najraznovrsnijih u danas dostupnoj književnoj ostavštini antike. Taj golemi korpus sadrži u sebi dvije zasebne, zaokružene cjeline – takozvane Etičke spise, zbirku teorijskih rasprava tematski daleko raznorodnijih no što bi se to prema naslovu dalo zaključiti, i Usporedne životopise, u kojima Plutarh, kroz prikaze života i karaktera slavnih likova grčke i rimske prošlosti, gradi idealan lik antičkog čovjeka. Otkako se u petnaestom stoljeću Zapad počinje izravno upoznavati s helenskom baštinom, Usporedni životopisi postaju jedno od najčitanijih antičkih djela i pribavljaju svom autoru veliku slavu i ugled koji će potrajati sve do kraja osamnaestog stoljeća. Vrijeme kojemu je antika bila obrazac savršenstva, mjera duhovne i tjelesne ljepote, doživljavalo je Plutarhove junake kao uzore vrline i herojstva, kao modele dostojne podržavanja: »Vjerovao sam«, piše Rousseau u Ispovijestima, »da sam Grk ili Rimljanin … Kad sam jednoga dana za stolom pripovijedao Scevoline doživljaje, svi su se prestrašili vidjevši me gdje primičem ruku žeravnici i držim je na njoj, u želji da zorno prikažem njegov pothvat.« (K.G. Saur Verlag).