Godina suše

Pisci ne mijenjaju čovječanstvo. Bez Dantea, bez Shakespearea, bez Cervantesa, Kafke ili Pessoe svijet bi i dalje bio isti ovaj koji vidimo danas, isti ovaj u kojemu živimo i u kojemu, prečesto, patimo. I bez njih bi se sunce nastavilo rađati svakoga dana, ambicija bi se iskazivala na iste pozitivne i negativne načine, zloba bi se gnijezdila među ljudima i u njihovim srcima kao i uvijek, dobre želje i solidarnost i dalje bi bili plamičci na kojima neki od nas još odmaraju oči. Opametimo se: pisci, uključujući i one važne koje sam spomenuo, a i mnogi drugi koji napučuju naš intelektualni i sentimentalni odgoj, ne služe tomu da određuju smjer čovječanstva, koje je prečesto zbunjeno sobom, svojom sposobnošću junačenja i svojom učinkovitom moći razaranja. Ipak, unatoč svemu, pisci pomažu, prate, a možda čak i preobraze ponekog čitatelja koji je odlučio u štivu naći utočište i od čitanje napraviti ljubavni čin, vježbu komunikacije između dvije stvarne osobe – autora i čitatelja – sjedinjene u opipljivu predmetu što ga čini knjiga te u stvaralačkoj volji koja se očituje kao čin čitanja.