Polifonijski komponirana “pripovijest“ Antonisa Georgiua Album priča šareni je mozaik koji prikazuje jedan otok, jednu zemlju i njezine narode. Djelići tog mozaika su priče što se isprepleću i nadovezuju jedna na drugu, priče koje govore o obitelji, životu, ljubavi, ratu, smrti, povijesti, izbjeglicama i imigrantima, o (ne)toleranciji, o ljudskim sudbinama istodobno univerzalnima i posve jedinstvenima. Među pričama razasuti su novinski isječci, recepti, dječji crteži, pjesme i dakako mnoštvo fotografija iz obiteljskih albuma; fragmenti labavo povezani u cjelinu koja, poput života samog, ostaje u konačnici nesvodiva na jedan zajednički nazivnik. Kad ih se već sjetio, skupio je sve albume koji su bili nagurani u ormaru i ponio ih sa sobom u Nikoziju da ih pregleda, mama ga je preklinjala, "samo ih nemoj izgubiti"; bili su to stari albumi, od onih velikih s čvrstim koricama, od kojih su neki imali cvjetne ili šarene uzorke, bile su tu izmiješane fotografije s Cipra, iz Australije, Afrike, s Lezbosa, stare i nove sve zajedno, babe, djedovi, rodbina, prijatelji, djeca, mnoštvo djece; satima je pokušavao proniknuti u poglede onih koji su pozirali na fotografijama, ali u što bi on to zapravo mogao proniknuti? zbunilo ga je to mnoštvo fotografija, odredio je otprilike kad, gdje, tko; fotografije s rođendana, proslava Božića, karnevala, kao i sa zaruka, vjenčanja, krštenja, sve izmiješano, godine, mjesta, živi, mrtvi, raširio je albume po kauču kao da je pred sobom odmotavao svoj život, i ne samo svoj.
Vrlo dobro
