Monografija Aleksandra Srneca, prikazuje umjetnika kojeg se, u pravilu, smješta u područje oznake neoavangarde druge polovice dvadesetog stoljeća, ali koji je djelovao u vrlo heterogenim kreativnim područjima i u društvenom kontekstu koji je ideologijski modernizirao tehniku. A budući da je tehnika nemali dio umjetnikove metafore, relacija suvremenosti se prema prošlosti prije svega postavlja kao pitanje: Je li Srnec umjetnički vizionar masovnih medija i kako ga danas vidi gledatelj koji je subjekt virtualne simboličke ekonomije?
Vrlo dobro
