Drugi roman Josipa Vujčića Balada iz predizborja opet je satira i freska-groteska na aktualne političke teme i likove. Dok je prvi Biste bez lica govorio o društveno aktualno poželjnom fantazmu „poštenog ustaše“, ovaj se bavi predsjedničkom predizbornom kampanjom, propitkujući je li feminizam protiv patrijarhata možda novi modus podjele, i prati rad i rat „Malog Maršala“ Maria, kojega smo upoznali u Bistama. Samo, ovaj put su Mariovi problemi veći, jer kvalitetnog kandidata u SOS-u (crvenokravataškoj Socijalno osviještenoj stranci čiji je glavni strateg) nema na vidiku, pa ga treba – izmisliti (makar to značilo pomirbu s bivšim ljubavnikom, „goebbelovski-crnim“ Mariom). Srećom, i ostali kandidati, predsjednica Željka Gabrić-Katalinić iz ZDS-a (plavokravataške Zajednice demokršćanskog svjetonazora), Nadan Pletikosa zvani Tata, bivši premijer koji se u predsjedničku utrku uključuje iz zatvora, nisu u milosti izbornog tijela, a ni onih koji iza PR-ovaca povlače konce, misterioznih, a tako poznatih, likova. No, zato se niotkuda, na krilima enigmatičnog ekonomskog čuda blještave obnove i razvitka doslovce zasranog grada, pojavljuje provincijski makarski kandidat Domagoj Letica, iza čijeg lika i djela stoji misteriozna supruga Morana i ozbiljno prijeti Mariovim pulenima i planovima.
Kako je „logika davno prestala igrat ulogu u demokratskom procesu“, pred nama je još jedna neobuzdana i farsična priča koja sa zbiljom ima puno više veze nego što smo to spremni priznati.
Josip Vujčić piše filmski, u kratkim scenama, dinamično i duhovito, uz stripovske oblačiće i onomatopeju, premrežava tekst motivima i simbolima od mitologije, preko botanike i mineralogije do pop-kulture. Slobodan, kako to može biti tek autentičan autor, Vujčić piše o sjenama, podrumima i rezidencijama visoke politike i niskih strasti, bez obzira i milosti, e da bi na koncu ova balada završila kao kancona.
Vrlo dobro
