Kada se 1956. godine pojavio roman "Bihorci", napravio je pravu senzaciju na ondašnjoj književnoj sceni i svom je autoru, koji je tada dobio i nagradu za najbolji roman godine u bivšoj Jugoslaviji, omogućio da se meteorski vine u sami vrh tadašnje književnosti. Potpuno izvan dominantnih literarnih strujanja svoga vremena koja su preferirala i nerijetko nalagala ideologizirani soc-realistički model knjževnosti izrađen crno - bijelom tehnikom, Ćamil Sijarić je krenuo svojim putem i stvorio roman koji je predstavljao novinu na prostorima južnoslavenskog govornog područja. U Bihorcima je Ćamil Sijarić, u formi kratke hronike, opisao dešavanja u malom bihorskom selu Rašlje. Radnja romana obuhvata period od nepune godine (koliko traje hodžin boravak u selu) i prati splet događaja i likova proizišao iz neobične relacije koja je uspostavljena između seoskog poglavara Halimače i imama Hadžije. Plod veze između Halimače, pohlepnog i lukavog gorštaka organski sraslog sa prirodom, i Hadžije, lakomog svećenika odrođenog od Boga i prirode, jeste lanac prevara koji oni izvode. Suština složenog procesa dvostruke razgradnje sandžačkog patrijarhalnog društva osnovni je predmet istraživanja koje Ćamil Sijarić sprovodi u romanu "Bihorci", gdje ga prvenstveno zanimaju uzroci razgradnje tradicionalnog obrazca egzistencije, kao i djelovanje posljedica tog raspada na individuu. Iako je radnja romana Bihorci smještena u relativno blisku historijsku prošlost (period između dva svjetska rata), on, ipak, ne pripada žanru klasičnog historijskog romana. "Bihorci" predstavljaju društveni roman iznikao na temeljima iskustava historijskog romana koji, u formi hronike mjesta, osvjetljava uzroke i posljedice raspada patrijarhalnog modela društvene zajednice.
Vrlo dobro
