Brodovi nad gradom knjiga je osječke vrlo intimne topografije, od turske povijesti, preko devetnaestostoljetne esekerske prostorne (ne)samosvijesti pa do osječke „socijalističke renesanse“, priča o gradu koji prijateljskom oku pripovjedača daruje male tajne uvide u prostore, zgrade, tajanstvene mreže ulica, u povijesne taloge koji se odražavaju u mijenama imena ulica i trgova, u panonskoj blagosti i tvrdoglavosti. Osijek, Jugoslavija, pripovjedačeva je dječačka heterotopija rekreirana u priči o vlastitom nadrealnom urbanom genetskom kodu.
Na početku knjige Nenada Rizvanovića Brodovi nad gradom naveden je moto iz Berlinskog djetinjstva Waltera Benjamina o lutanju gradom kao vještini osjetilnosti u kojoj se stapaju detalj i emocija, o gradu kao metaforičkoj šumi kroz koju lunjamo u slatkoj omaglici namjernog nesnalaženja. Gotovo doslovno posvajajući ovaj moto, Rizvanovićev Osijek u knjizi postaje apovijesna simbolička šuma kroz koju lunja neimenovani pripovjedač mapirajući u svojoj svijesti mreže osječke alternativne gradske povijesti i trača, pronalazeći paradoksalne podudarnosti između povijesnog pamćenja grada i vlastitoga odrastanja u istome gradu. Narativno ispreplećući nekoliko tematskih niti – od vlastite obiteljske priče, metonimizirane u pripovijedanju o obiteljskim automobilima koje pripovjedačevi roditelji odabiru i potom ih se, na nesreću pripovjedača, rješavaju, a koja se zbiva u sretno – gorko-slatko – doba kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina u prostorima osječkog Gornjeg grada i gradskoj okolici, preko pripovijedanja o široj obiteljsko-susjedsko-prijateljskoj zajednici napučenoj likovima neobičnim i prisnim, pa do intimne (auto)biografije koju oblikuju glazba i snovite ženske figure – pripovjedač ih međusobno sljubljuje izdvojenim mikroesejima o osječkim lokalitetima, zgradama i sportu kreirajući metaforički sveobuhvatnu panoramu grada koji se opire i melankoliji i avanturizmu.
Vrlo dobro
