U djelu Budućnost jedne iluzije Sigmund Freud religiju razmatra iz perspektive psihoanalize i kulturne teorije. Polazeći od čovjekove bespomoćnosti pred prirodom, patnjom i društvenim ograničenjima, istražuje kako nastaju vjerovanja koja pružaju zaštitu, smisao i nadu. Religijske predodžbe tumači kao izraze dubokih ljudskih želja, povezane s iskustvom djetinjstva, potrebom za autoritetom i čežnjom za pravednim poretkom svijeta.
Freud pritom ne ostaje samo na kritici religije, nego promišlja i njezinu ulogu u održavanju civilizacije. Postavlja pitanje može li društvo svoje moralne norme i zajednički život temeljiti na razumu, znanju i prihvaćanju stvarnosti, umjesto na vjeri u nadnaravne istine. Jasnim, polemičnim stilom povezuje psihoanalitička zapažanja s filozofskim i društvenim pitanjima, otvarajući raspravu o odnosu religije, kulture, odgoja i znanstvenog mišljenja.