Corrado Alvaro tridesetih je godina prošloga stoljeća, poput mnogih zapadnoeuropskih intelektualaca, hodočastio u Sovjetski Savez, kako bi se na licu mjesta uvjerio u ostvarivanje vječnog sna: pravednog društva. No, u Italiju – pod fašističkom strahovladom – vratio se razočaran, svjestan da se novo društvo rađa u ozračju represije i zatiranja slobode pojedinca u ime kolektiva. U ovom romanu, koji se po svom umjetničkom dosegu i jezi koju izaziva može usporediti s djelima Franza Kafke i Georgea Orwella, iznosi osobni doživljaj totalitarnog društva, utemeljenog na paranoji i strahu. U svojoj revnosti, novi čovjek podozriv je ne samo spram svakoga s kim ulazi u interakciju, nego je sumnjičav i spram samoga sebe, do te mjere da je spreman izdati najbliže i priznati zločine koje nije počinio, sve u želji da preduhitri moguće i sasvim izvjesne optužbe drugih. Premda utemeljen na autorovom boravku u Staljinovoj diktaturi, u današnje doba u kojem su već stvorene sve pretpostavke za posvemašnji nadzor nad svakim od nas, roman Čovjek je snažan itekako je aktualan.
Kao novo
