Crno pismo Irene Matijašević, autorice do sada poznate po poeziji, je proza koja se dodiruje s poezijom, dnevnik bez nadnevaka pisan iz nesanice i traume, koji obuhvaća godišnji kalendarski ciklus, ciklus regeneriranja. Proza Crnog pisma je autoterapijski čin u kojemu se unutarnje i vanjsko preklapaju, i izokreću, pisanje pisma adresatima, ali i samoj sebi, autoanaliza i analiza, u prvom redu složenog ljubavnog odnosa.
Okosnica spisateljskog interesa je ipak emocija sama, njezino racionaliziranje, zahvaćanje i dohvaćanje, pa se hibridna priroda ovog pisma nameće kao logičan izbor. Naime, standardna ekonomija teksta i života u slučaju traume i emocije je neupotrebljiva, prije krivotvorenje nego oslikavanje, pa se Irena Matijašević hrabro upustila u petlje i proces koji je načelno beskonačan, redundantan, cikličan i fragmentaran, u kojemu se prebrojano opet opsesivno broji, jer je svaka sigurnost izmaknuta, gdje se govori iz ranjenosti, proces koji je otvoren kao rana i promatra vlastito zacjelivanje.
Istodobno ovo pismo pisano u tamu govori i o prirodi jezika i o mediju, donosi nadahnute pasaže o interpunkciji, o društvenoj i kulturnoj matrici u kojemu je nastalo, gomila građu iz dubinske psihologije, raspodjeljuje taj teret i balansira njime, stalno u napetosti koju kao da mjeri otkucavanje sata.
Put prema razrješenju koje se polako ali neumitno, gonjeno samim protokom vremena otvara je nebeska fizika, uspravljanje i uzlet, glava konačno podignuta prema gore, prema pticama i eteru.
Vrlo dobro
