Majstorski reduciranim i pročišćenim pjesničkim govorom, pjesnikinja Dejanović, kako u jednoj od ključnih pjesama zbirke piše, “gleda u sebe iz daljine dok se ne prepozna”. Ova zbirka u jezgrovitom i narativnom fonu odvaja i skuplja, niže slitine sjećanja i sadašnjice, dijagnosticira začudne naopakosti (prekinuti znači započeti, a otići—doći) pa, lomeći kosti evidentnoga, zapravo ih namješta. Takorekuć, budi nas iz dogmatskoga drijemeža o samorazumljivim srećama, o strancu spašenom u arkadiji; bilo geografski odavna označenoj kao takvoj, ili pak vremenski u djetinjstvu i odrastanju, kao onim eteričnim prostorima intimističkog, ljubavnog. Kao duboko perceptivna svjedokinja—pored svoga i mnogih drugih života—Marija Dejanović dijeli s nama strast prema refleksiji, svijetu prirode, biću žene, a ponajviše blagotvorne istine o oporosti iskustva vječnoga stranca.
Dorta Jagić
Kao novo
