Gotovo da ne postoji niti jedan aspekt proučavanja suvremenenoga hrvatskog kazališta a da ga se Petar Selem nije dotaknuo u svojim tekstovima o hrvatskome kazalištu. Te je tekstove, kao kritike i teatrološko-književne eseje, autor objavljivao u periodici tijekom pet desetljeća, počevši od šezdesetih godina prošloga stoljeća. Selemove kritike posvećene hrvatskoj pozornici i hrvatskome glumištu krasi nesvakidašnja umjetnička intuicija i znanstvena objektivnost da uočava i razlučuje bitno i izvorno od pomodnoga, istinski umjetnički angažman od hinjena umjetničkog akta, dobru glumačku gestu od efektnoga glumatanja, slojevitu predstavu od jeftinog uprizorenja. Selemovi eseji pak, duboko su promišljeni (i proživljeni!) retrospektivni pogledi u povijest i narav hrvatskoga kazališta posljednjih desetljeća, pogledi akktivnog sudionika i istinskog poznavatelja kazališnoga života.
Vrlo dobro
